Ma znaš, uvijek mi je bilo teško izražavati se emocijama.
Ne znaš kako bih voljela da me slušaš. Imam ti toliko toga za reći, toliko toga za priznati. Gdje si sad? Zar ne vidiš? I voljela bih da shvatiš kako sav razgovor obavljam baš ja. Kako ti pogled odluta u stranu, a moje riječi završe u zraku.
No istina je.. davno sam dala svoje srce. I nikad ga ustvari nisam dobila natrag.

Ne znam tko sam, ne znam kojim putem krenuti, ne znam kako se potruditi i trgnuti.

Koliko je prešlo? Bili smo djeca, tek djeca - i uvijek sam se trudila reći prave stvari. Čak i tada, kad nisam znala što je ispravno, a što ne. Iskreno, ne znam ni sada.
Toliko sam nedovršena. Toliko sam kompleksna i očita. Ali tebi nije smetalo. Ti si znao načine kojima bih sama sebe iznenadila. Ako zažmirim - vidjet ću tebe. Ako držim oči otvorene - vidjet ću gadnu stvarnost bez tebe. Rekla sam ti kako mogu bez tebe, ali iskreno, u tom trenutku mi je laž zvučala previše iskreno.

Nemoj otići. Svi odlaze.

Rekla sam mu da je sve ok sa mnom, jer želim da bude sretan. Ali u biti, samo želim da mi budemo sretni, kao on i ja. I onda kad nije bio sretan, osjećala sam se užasno, zbog njega - njegovo je srce sad slomljeno. I sjela sam u tišini i slušala odjeke svega što smo bili. I tako sam molila za strpljenje i naklonost, molila sam za snagu da ga pustim da bude sretan. Ali ponajviše, molila sam za snagu da ne učinim njegov život gorim zbog onoga što ja hoću. I to je najžilaviji i najgori trenutak, pustiti, znate? To je dio naklonosti koji je zbilja sranje.





dolaziš mi kao uranjena jutarnja
misao
pa se iznova javljaš i odlaziš
(kao da sam snažna)

ne želim pusta obećanja
želim te cijelog
potpunog

dodirni me,
obećaj mi

nisam strpljiva za suvišne rečenice
no voljeti znam
(iako sam poricala)

očito ne poznajem sebe,
ali tebe poznajem - dovoljno
(prekrio si čiste surove strasti)

dodirni me,
obećaj mi